Pikaso iz četvrtog ugla
Pikaso mi je jednom uz veliku dozu gorčine rekao: Kažu da mogu da crtam bolje od Rafaela i moguće je da su u pravu, moguće je i da crtam bolje, ali ako umem da crtam tako dobro kao Rafael, onda barem imam pravo da izaberem svoj put, i oni to moraju da priznaju, to pravo, ali ne, oni kažu ne.
Gertruda Stajn – ,,Pikaso“
Ovaj niski, nešarmantni Španac mi iskreno nikada nije bio jedan od omiljenih umetnika. Ni estetski, ni kao ličnost, poznavajući onaj deo njegovog života dokumentarno, gledajući i čitajući. Ipak, ono što Pikaso jeste imao, je talenat i neophodnost da svet vidi drugačije. On je to prosto morao. I potraga, borba za kubizmom bila je teška. Nakon što sam pročitala ono što ličnost veoma bliska njemu, Gertruda Stajn, svedoči o Pikasu, zamislila sam se nad životom svih nas. Ne kažem da se samo ovaj umetnik borio za svoju reč. Ali ono esencijalno, istina koju niko ne može da porekne je da – borba za nastojanje na drugačijoj stvarnosti kao i prikaz iste, dovodi do produkta velike vrednosti. Kod svakog čoveka. A kod umetnika, takav plod istine na platnu nikada neće biti neprimećen. Tu nastaje analiza, za kog slikara možemo reći da je naš bližnji.
Izdvajamo odlomke iz knjige u kojoj je gospođa Gerdtruda Stajn otkrila svoje mišljenje o Pablu, posvedočila određene momete iz njihovog prijateljstva kao i o njegovim ličnim, unutrašnjim borbama. Ona je kroz svoju prizmu nekonvencionalno, ali intimno iznela svoje doživljaje.
Njegovi prijatelji u Parizu uglavnom su bili pisci, a ne slikari. Zašto, uostalom, imati slikare za prijatelje kad već umeš da slikaš tako kako je on to umeo? Bilo je očigledno da on u svakodnevnom životu nije morao da oko sebe ima slikare, i to je bilo istina čitavog njegovog života. Bile su mu potrebne ideje, svakom su one potrebne, ali ne ideje za slike, ne, on je morao da poznaje one koji su bili zainteresovani za ideje, ali pošto je već od ranog detinjstva umeo da slika, od ranog detinjstva je i znao sve to. Tako je, na počecima, upoznao Maksa Žakoba, i odmah potom, Gijoma Apolinera i Andrea Salmona, a kasnije upoznao i mene, pa Koktoa, a još kasnije nadrealiste, i to je njegova književna istorija.
Nakon izlaganja kratke biografije Pabla Pikasa u svojoj knjizi, Gertruda je počela da opisuje njegov život iznutra. Nakon što je napisala da se Pikaso družio sa Brakom i Darenom, morala je još jednom objasniti zašto se slikar družio sa piscima, te tako kaže:
Slikar ne poima sebe kao nešto postojeće u njemu, on sebe shvata kao odblesak predmeta koje je uneo u svoju sliku, i on živi u odblescima svojih slika. Pisac, ozbiljan pisac, poima sebe kao postojećeg pomoću sebe i unutar sebe, on ni u kom slučaju ne živi u odblescima svojih knjiga, da bi pisao, on pre svega mora da postoji u sebi, a za slikara, da bi bio sposoban da stvara, slika pre svega mora biti urađena. I zato egoizam slikara uopšte nije egoizam pisca. Zbog toga je Pikaso, čovek koji je sebe izražavao jedino kroz slikarstvo, imao samo pisce za prijatelje.
Opisujući dalje slikarev život, Gertruda govori o njegovoj prvoj fazi koju je ona videla, a to je plava faza, nju je ,,doneo“ otišavši neko vreme u rodnu Španiju. Međutim, Francuska je za njega bila potpuno drugačija dimenzija. Te tako pri povratku oko 1904. prelazi na svoj ,,ružičasti preriod“. Tada je doživeo francusku plodnost i veselost, period ogromne produkcije. Gertruda govori kako je Pikaso u Parizu sve više postajao Francuz. Kao da ga je francuski duh zaveo i nastanio se u njemu, kao da je oduvek bio deo njega. Rekla je da je u Parizu živeo u radosti pred viđenim stvarima, u radosti francuske sentimentalnosti. Nekoliko godina kasnije, dolazi slikareva sudbonosna faza, početak kubizma, koji g-đa Stajn vidi u njegovim slikama koje je doneo iz Španije 1909. godine.
Sada imamo Pikasa koji se vraća u Pariz posle plavog perioda, 1904. godine, koji je bio prošlost, posle francuskog ružičastog perioda, 1905. godine, koji je bio prošlost, posle crnačkog perioda 1907. godine, koji je bio prošlost, sa počecima kubizma, 1909. godine, u rukama. Kucnuo je čas. Počela je borba koja će trajati dugo.
Njen doživljaj Pikasove percepcije stvarnosti i slikarstva, kao i ideje za kubistički izražaj, bio je ovakav:
Dete, kada vidi lice svoje majke, ono ga vidi na sasvim različit način nego drugi ljudi, ja ne govorim o majčinskom duhu, nego o crtama i čitavom licu, dete to vidi iz velike blizine, to je veliko lice za oči jednog deteta, sigurno je da dete jedno vreme vidi samo deo lica svoje majke, ono poznaje jednu crtu ali drugu ne, jednu stranu ali ne i drugu, i na svoj način Pikaso poznaje lica kao što dete poznaje i njih i glavu i telo. On je tada pokušao da izrazi tu svest i borba je bila strahovita, jer sa izuzetkom nekih afričkih skulptora, niko nikad nije pokušao da predstavi stvari viđene ne onakve kakve ih čovek poznaje, nego onakve kakvim ih vidi bez trunke sećanja da ih je ikad gledao.
Čovek zaista najčešće vidi samo jednu crtu osobe sa kojom je, druge crte su pokrivene šeširom, svetlošću, sportskom odećom, i svako je navikao da sačuva čitavu celinu od bilo čijeg potpunog saznanja, ali Pikaso, ako je video oko, za njega drugo oko i ne postoji, i jedino ono koje je video zaista postoji za njega, i kao slikar, a posebno kao španski slikar, bio je u pravu, čovek vidi ono što vidi, ostalo je rekonstrucija na osnovu sećanja, a slikari nemaju ništa sa rekonstrukcijom, ništa sa sećanjem, njih se tiču samo vidljive stvari, tako da je Pikasov kubizam bio pokušaj da se načini slika tih vidljivih stvari i rezultat je za njega bio zbunjujući, i za druge, ali šta je drugo mogao da radi, stvaralac može da uradi samo jednu stvar, može samo da nastavi, to je jedino što može da uradi.
To da je za nju Pikaso bio jedinstven, govori sledeće:
Nikada ne treba da zaboravimo da stvarnost dvadesetog veka nije stvarnost devetnaestog veka, uopšte nije, a Pikaso je bio jedini u slikarstvu koji je to osetio, jedini. Borba da se to predstavi se sve više i više pojačavala.
A Pikasov dodir sa afričkim korenima, Stajnova opisuje:
Posle njegovog povratka sa kratkog puta iz Španije proveo je leto u Gosolu, vratio se i upoznao se sa Matisom. Zahvaljujući njemu, došao je u dodir sa afričkom skulpturom. Na koncu, ne smemo nikako zaboraviti da afrička skulptura nije naivna, uopšte nije, to je jedna umetnost koja je veoma, veoma konvencionalna, zasnovana na tradiciji, a ta tradicija nastala je iz arapske kulture. Arapi su stvorili i civilizaciju i kulturu za crnce, i zato je afrička umetnost, koja je za Matisa bila naivna i egzotična, za Pikasa, Španca, bila prirodna, direktna i civilizovana stvar.
To ga je, prirodno, samo učvrstilo u njegovoj viziji i pomoglo mu da je ostvari. Rezultat su bile studije koje su ga navele da izvede sliku Gospođice iz Avinjona’

Izvor: Slikarstvo moderne

Još jedan dokaz da je slikar imao unutrašnje borbe sa definicijom slike i time kako je vidi svet, pokazuje njegova konfrontacija sa medijumom koji je koristio:
U Ulici Šelše je počeo da slika Ripolen bojama, počeo je da kao pozadinu koristi zidni papir i slikao je male slike na njegovoj sredini, sve više je u izradi slika koristio lepljeni papir. Kasnije je imao običaj da kaže da papir traje jednako dugo kao boja, i konačno ako to sve zajedno stari, zašto da ne, i zatim je rekao: Na kraju, kasnije, niko neće videti sliku, videće legendu o slici, legendu koju je slika stvorila, tako da je svejedno da li slika opstaje ili ne. Kasnije će je restaurirati, slika živi od svoje legende, ni od čega drugog. Bio je ravnodušan prema onome što se moglo dogoditi njegovim slikama, iako je ono što im se moglo desiti duboko uticalo na njega.
Nakon toga Kokto i Pikaso radili su zajedno na ,,Paradi“. On je doživeo Italiju. Kubizam je trebalo da izađe na scenu i njegov rad je konačno težio da bude opšte priznat. U međuvremenu se dobrovoljno prijavljuje za rat. To kako je njegova umetnost napredovala nakon rata, Gertruda kubizmu daje na jačini objašnjavajući koliko je njegova pojava savremena, koliko je odvojena od svesti i razmišljanja predhodnog veka. A ko je još razmišljao u sadašnjem momentu? Niko. Ljudi se obično oslanjaju na pređašnja iskustva, a zatim po toj anamnezi i slikaju. Kubizam je ,,sada“. U njemu nema pejzaža i scena, kao nekada.
Tada je savremenike rat primorao da priznaju kubizam. Kubizam kakav je stvorio Pikaso, koji je video stvarnost koja nije bila vizija devetnaestog veka, koja nije bila viđena stvar, već stvar koju je osetio, koja nije bila stvar zasnovana na prirodi, nego suprotstavljena prirodi, kao što su kuće u Španiji suprotstavljene pejzažima, kao što je oblo suprotstavljeno kubu. Sve je rat primorao da shvate da su se stvari pretvorile u druge stvari, a da one nisu ostale iste one stvari. Oni su tada bili primorani da prihvate Pikasa.

Izvor: www.pablopicasso.org
Stajnova je opisivala i Pikasove faze nakon rata, upoznavanje sa Rusijom, potrebu da se prazni kroz sliku i ,,čisti“ od stalnog poprimanja okoline u kojoj bi se našao, o pauzama u kojima nije slikao, već vajao, pisao, padao u očajanje, čak se dotakao i nadrealizma u crtežu, premda ga to nije utešilo, nadrealizam nije njegov fah, nadrealizam i dalje vidi onako kako drugi vide, tako je govorila Gertruda.
Još jedna stvar koju je naglasila je da, iako je Pablo imao tendenciju da poprima atmosferu druge kulture, on nikada nije prestao da bude Španac. Taj duh je nemilosrdno vrištao iz njega, on ipak nije svet mogao da vidi, osim kao jedan Španac. Uvek je ostajao svoj. To pokazuje i njeno zapažanje da se Pikaso oprobao u kaligrafiji.

Za Pikasa, međutim, kao Španca, umetnost pisanja, odnosno kaligrafija, jeste umetnost. Konačno, Španci i Rusi su jedini Evropljani koji su pomalo Orijentalci i to se vidi u Pikasovoj umetnosti, ne kao bilo kakva egzotika, nego kao nešto veoma duboko. To je potpuno asimilovano, naravno. On je Španac, a Španac može asimilovati orijent ne imitirajući ga, može da se razume u arapske stvari, a da ga to ne zavede, može da ponavlja afričke stvari, a da se ne zavara.
I na kraju, Stajnova daje svoj zaključak o kubističkoj ideji kod Pikasa ali i njenom iščašenju :
Kao što sam rekla, Pikaso poznaje, zaista poznaje lica, glave, tela ljudskih bića, on ih poznaje onakve kakvi su postojali od postanka ljudske rase. Duša čoveka ga ne interesuje, zašto se interesovati za duše ljudi kada lica, glava, tela, mogu da kažu sve, zašto koristiti reči kada čovek može sve da objasni pomoću crteža i boja? Tokom tog poslednjeg perioda, od 1927. do 1935. Godine, duše ljudi su počele da dominiraju nad njim i njegovom vizijom, vizija je bila stara koliko i postanje, a izgubila se u interpretacijama, i u tim godinama između 1927. i 1935. po prvi put, interpretacije uništavaju njegovu sopstvenu viziju, tako da on stvara oblike koji nisu viđeni već zamišljeni. Sve je to teško pretočiti u reči ali razlika je jasna, zato je prestao da radi. Jedini način da sebe očisti od vizije, koja nije bila njegova bio je da prestane da je predstavlja, tako da je, pošto je za njega bilo nemoguće da ne radi ništa, pisao poeziju, ali to je naravno bio njegov način da zapadne u san tokom operacije odvajanja sebe od duša stvari koje ga se nisu ticale.

Izvor: www.pablopicasso.org